pesutmandic's blog

Zavodnički je,
tako opojno
sa puno lijepog okusa.
Sam miris tako dobro
izaziva misli
na opuštenost,
na relaksirajuće talase…
podsjeća na ljubav.
Daje živahnost duha
i osmjehe.
Piti vino i biti u ljubavi
daje finu kompoziciju
rastućih osjećaja.
Čin nazdravljanja
skuplja poglede
i ubire prinos
čaše ka usnama,
koje potom imaju
osjetni dodir sa vinom,
vodič do misli, do okusa,
pomaže da osjet dođe
do samog mozga
gdje se kasnije susreću i opijaju
zajedno sa tom tekućinom.
Vino preplavljuje usta
i pretače se,
i kaplje niz usta,
niz bradu, vrat
i klizi između grudi…
i mali milion istih takvih kapljica.
Vino kao za susret dviju osoba,
kao za spoj dviju duša,
bitan je u samom kosmosu.
Za susret dvoje ljudi,
što su se našli i spojili
uz taj čarobni napitak,
koji ih je zvao
i omogućio da se sretnu
i pogledaju,
da se dodirnu
i da osjete
pravi okus ljubavi.
Spoznavši na kraju
taj okus,
kapljica vina odvela ih je
do mislilačke tačke i utopila sa njom.

Dok se nad morem suton lagano spušta
brod u luku uplovljava
srce joj ritam ljubavi pušta
a ptica glas o njemu javlja.

Ponekad na litici stoji
vjetar joj mrsi kosu nečešljanu
zbog daleke ljubavi postoji
da još nekom pokloni dušu nevjenčanu.

Čekala je dugo ona
u haljini bijeloj izgužvanoj
gore na stijeni čula su se zvona
sa kojima su dolazili zvukovi o ljubavi uveloj.

U uvali prepunoj grebena
ostala je ljubav nedočekana
i ona neisprošena.

Daliborka Pešut Mandić - Kanada
Avgust 2009. godine

Dok se grom od stijene odbija
Brod sjećanja se u talasima razbija
Šaljem munju da ti pod nebom baklju ljubavi upali
I da ti nadopuni sve ono što ti fali.

Dok hladni vjetrovi duvaju
U tišini usnule sobe čuvam slike da me ozdrave
Da naše tragove sačuvaju
I da pošaljem galebove da te pozdrave.

Dok su se sivi nadvili oblaci
Na tebe mislim već danima
Duša kaput od čežnje oblači
Srce govori da te voli.

Da l' te to još zanima?

Daliborka Pešut Mandić, Kanada

Juli 2009. godine

Imam ti puno toga za reći,
al' su ponekad teške i riječi,
koliko mi nedostaješ ti
i koliko ti ljubavi imam još pokloniti.

Ponekad gledam slike,
kad smo bile male,
koliko smo tada bile bliske,
kada smo se zajedno igrale.

Poželim da to sve vratim
i da se opet sretnemo mi,
u djetinjstvo naše zavirim,
jedino smo tu na okupu svi.

Bila je jedna stara kuća u selu,
i u njoj zemljani pod,
svih osmero njih rodilo se tu,
i slagali se kao jedan rod.

Teška vremena su bila tad
i osmero njih izučilo je škole,
svako je pošao svojim putem sad,
a u srcu im ostadoše sjećanja što ih još bole.

Daleko su sad od kuće stare,
svako od njih ima život novi,
neki su ostali tamo, neki su otišli preko bare
sad ih samo prate zavičajni snovi.

Povedi me tamo
U šaroliko cvjetno polje
Gdje se poj ptica čuje samo
I gdje će duši biti bolje.

Povedi me putem kamenitim
Gdje sam kao djete prolazila često
da se sretnem sa ljudima plemenitim
I opet nađem svoje mjesto.

Povedi me u beskrajno praskozorje
Gdje tišina dobuje
Tamo gdje su svježe zore
I dok trava čeka rosu da se s njom obuje.

Povedi me u šumu borovu
Tamo iza, čeka me duga
Dok ti pričam priču ovu
U srcu me slama tuga.

Povedi me i do kuće bijele
One tamo odmah preko mosta
Gdje uspomene polako blijede
Al’ mi srce tu zauvjek osta.

Daliborka Pešut Mandić, Kanada

2008. godina

Tragom zvuka
Osjetim kako vrijeme kapka.
Dolazi iz dalekog ugla
Potpuno zatvorenog.

Čuje se sekundarnik
Koji obilazi
Pređeni trenutak
Istog vremena.

Dok lagano otkucaji
Sekundarnika udaraju,
U pozadini ostaju
Mirisi sjećanja.

Daliborka Pešut Mandić, Kanada

2009. godina

Jednom kad opet snovima prošetam
Vidjeću isječene slike
Proći cu trnom kroz glavu da misli proštepam
I sjetim se djetinjstva iz Like.

Šetaću mirisnim livadama sela
I sresti družinu sa mosta
Koji su nekada išli na posjela
I nikad im te ljepote nije bilo dosta.

Sada sve to samo iz daleka pratim
Poželim da je sve opet kao i nekad
Da se svojoj kući opet vratim
I da se zlo ne desi više nikad.

Daliborka Peđut Mandić, Kanada

2008. godina

Niz guste i zelene krošnje
Padaju kapljice kiše
Koje žele na sebe da obuku šumovite nošnje
Rijeke Dretulje koja se sa svojim talasima lagano njiše.

Klečim na hladnom kamenu,
Tražim kroz bistrinu žubora te oči
I čeznju skrivenu u plamenu
Koji mi je pomogao da tamo opet kročim.

Neka Dretulja u proljetno nabujalo jutro otiče
I prolazi kroz jaruge i plaščanske livade
I kroz moje srce protiče
I neka daje nova susretanja i nade.

Daliborka Pešut Mandić, Kanada

2008. godina

Kroz visoke i strme stijene
Probijaju se brzaci Dretulje
Koji pozivaju zvijezde lijene
Da zajedno putuju niz grane ogoljele.

Teku talasi rijeke
I krče put kroz grane, dok se ogrću rosom
Jutarnje svježine meke
Čekajuci da ih priroda obgrli svojom kosom.

U toj beskrajnoj noći
Gdje se paukova mreža na sjaju mjeseca ogleda
Dretulja čeka Vrnjiku kada će poteći
I da zajedno krenu u susret novih pogleda.

Daliborka Mandić Pešut, Kanada

2008. godina

Miris prošle godine
Gubi se.
Iskre slike sjećanja.
Bole…
Neopisivo mi nedostaje.
Bila je moja cjelina
Upotpunjeni dio
Kojeg više nemam.

Misli mi teku ka njoj,
Bila je tako predivno biće,
Staložena, vedra,
Uvijek nasmijana.
Zašto je otišla tako prerano?
Zašto mi toliko
Puno nedostaje?

Ovo proljeće
Mi je donjelo toliko sreće
Ali isto toliko i tuge.
Miris proljeća nije svugdje isti.
To proljeće je bilo
Obojano jedinstvenim bojama.

Na ovaj datum prošlogodišnji,
Bili smo se smijali, pričali, zezali se,
Da bi mi od tog istog datuma,
Ove godine ostale suze,
I samo sjećanja koja bole
I bez kojih ne mogu
Da živim.

Daliborka Pešut Mandić, Kanada

2008. godina

Kada se nema riječi,
Nema misli,
Kada nestane inspiracije,
Onda mi samo sedam slova,
Odzvanjaju u glavi…
I tada se budim
I saznajem da je stvarnost,
Da se riječi pokrecu
Iz samog srca.
Bez komentara,
Volim te.

Daliborka Pešut Mandić, Kanada

Novembar 2008. godine

Prođoše mnoge godine duge,
Sjećam te se samo sa slike,
Hiljadu pitanja donose mi vjetrovi tuge,
Hoćemo li se opet sresti? Hoćemo li imati prilike?

Dok si ti negdje daleko,
U tvojim mislima sve je nemirno,
Znaj da na tebe još uvijek misli neko,
I tvoju sliku čuvam vjerno.

Bila sam mnogo puta ranjena,
Na ostrvu gdje nema nikoga,
Od svega već pomalo slomljena,
Sada imam samo uspomene od toga.

Znam da ćeš i tada doći,
I da prekasno neće biti,
Ali preživjeti neću moći
Ako opet odeš ti.

Daliborka Pešut Mandić, Kanada

Novembar 2008. godine